Psihoritam

Neke emocije nas ne plaše zbog onoga što jesu, već zbog onoga što smo nekada naučili o njima.

Ako je dijete zbog tuge bilo posramljeno, može kao odrasla osoba osjetiti nelagodu svaki put kada se pojavi ta emocija.
Ako je ljutnja bila kažnjavana, osoba može početi da se plaši sopstvene snage.

Emocije nisu opasne.
Ono što je često bolno jeste osjećaj da smo sami u njima.

Tada emocija više nije samo osjećaj. Ona postaje podsjetnik na staro iskustvo. Ono što danas nazivamo ‘pretjeranom reakcijom’ često je nekada bio jedini način da se zaštitimo.

Kroz terapijski odnos učimo nešto veoma važno:
emocije same po sebi nisu problem. One su informacije o nama, našim granicama i našim potrebama.

Emocije su prolazne.
One dolaze, traju neko vrijeme i zatim se mijenjaju.

Kada naučimo da emocije mogu postojati bez srama i bez kazne, prestajemo da se borimo protiv sebe.

Etika u psihoterapiji nije formalnost. Ona je zaštita povjerenja.

Psihoterapijski odnos je prostor u kojem osoba
donosi svoju ranjivost, strahove, traume i najtise djelove sebe. U tom prostoru postoji neravnoteža moći - terapeut ima znanje, autoritet i psihološki uticaj , a klijent povjerenje.

Zato su granice svete.
Zato je povjerljivost temelj.
Zato je dobrobit klijenta iznad svega.

Etika znači:
- da ne ulazimo u odnose koji zbunjuju ili
povređuju,
- da radimo unutar svojih kompetencija,
- da upucujemo dalje kada je to potrebno,
- da stalno radimo na sebi kako bismo bili čist kanal podrske, a ne projektor vlastitih nerazriješenih trauma i konflikata.

Psihoterapija nije moć nad nekim.
To je odgovornost za nekoga.
I zato je etika oblik brige.

„Ne vraćam se roditeljima da bih ih optužio, već da bih razumjeo zašto sam morao da postanem ono što jesam -
prije nego što sam imao izbora.”

Na psihoterapiji se često vraćamo roditeljima jer su oni bili prvi ljudi kroz koje smo naučili odgovore na pitanja koja danas nosimo u sebi, često i nesvjesno:

• Da li sam bezbedan?
• Da li sam vrijedan ljubavi?
• Šta moram da uradim da bih bio prihvaćen?
•Šta se dešava kad pogriješim, zaplačem ili se naljutim?

Roditelji (ili staratelji) su bili naši prvi odnosi. U
tim odnosima smo formirali:
• način na koji se vezujemo za druge
• kako regulišemo emocije
• kako doživljavamo autoritet, bliskost, granice
• Kako vidimo ljubav a kako konflikt

Kao psiholog i psihoterapeut, ne pitam o roditeljima da bih tražila "krivca ”. Pitam jer želim da upoznam i razumijem osobu koja sjedi preko p**a mene i jer ono što vidim sada i ovdje su :

• obrasci koji su tada nastali i dalje žive u tijelu i psihi
• Načini na koji ste morali da se prilagodite tada, često postaje način na koji se danas štitite — cak i kad vam više štete.

Na primer:

• Ako ste kao dijete morali da budete “jaki i samostalni ”, danas vam je možda teško da tražite pomoć
• Ako ste ljubav dobijali kroz postignuća , danas se možda osećate vrijedno samo kad udovoljavate drugima i nešto dokazujete.
• Ako su emocije bile ignorisane ili kažnjavane, danas ih možda potiskujete ili se njima preplavljujete.

U terapiji roditelji nisu tu da bi ostali u prošlosti —
nego da bismo razumjeli sadašnjost .
Kada osvijestite odakle nešto dolazi, dobijate mogućnost da prvi put birate:
• da li taj obrazac želite da zadržite
• Koju novu odluku želim da donesem
• Želim li da razvijem novi, svesniji odnos prema sebi i drugima

Da stvarno jeste bilo najbolje sto si mogla uraditi - tačka
U tom trenutku samo toliko si bila:
inteligentna
Kreativna
Glasna
Sposobna
Samopouzdana
Smirena
Snalažljiva
Asertivna,
Empatična
Hrabra ... ..
Samo toliko i to je DOVOLJNO DOBRO.
Zato prekini taj "Da, ali... " scenario koji se odigrava u tvojoj glavi.
Zastani na trenutak, reflektuj šta se dogodilo, kako si se osjećala, stekni uvide u nova saznanja i tako vježbaj zahvalnost i prihvatanje sebe kao manje savršene osobe ali ne i manje vrijedne.
Novi dan = nova prilika 🌄