Dobrobit

Driver Trudi se često se formira u djetinjstvu u kojem je naglasak bio na naporu, radu i zalaganju, ponekad više nego na rezultatu ili djetetovim stvarnim potrebama. Poruke poput „Potrudi se još malo”, „Možeš ti to bolje” ili „Važno je da daš sve od sebe” mogu zvučati podržavajuće, ali ako su stalne, dijete može zaključiti: vrijedim samo ako se trudim.

U terminima transakcijske analize, Taibi Kahler (1975), koji je opisao drivere, ističe da je kod ovog obrasca prisutna unutarnja zapovijed stalne aktivacije napora: osoba kao da nema dozvolu stati. Ono što se izvana vidi kao marljivost i entuzijazam, iznutra je često strah da „nije dovoljno”. Skriptna odluka glasi: moram se truditi da bih bila OK.

Odrasle osobe s ovim driverom često su savjesne, odgovorne i visoko motivirane. No mogu imati poteškoće s dovršavanjem: kad početni entuzijazam splasne, unutarnja kritika se pojačava. Hargaden i Sills (2002) opisuju kako driveri mogu održavati ranu relacijsku strategiju preživljavanja: ostati u naporu znači ostati u odnosu. Problem nastaje kad trud postane zamjena za osjećaj vlastite vrijednosti.

U praksi susrećem klijentice koje ne znaju odmoriti bez krivnje. Opuštanje izaziva tjeskobu. Ako nisu produktivne, javlja se unutarnji nemir. U redecision pristupu (Goulding & Goulding, 1979) radimo na prepoznavanju rane odluke da je trud uvjet ljubavi te na donošenju nove: mogu biti vrijedna i kad se ne trudim „još više”.

Clarkson (1992) naglašava važnost korektivnog relacijskog iskustva. U terapijskom odnosu osoba može doživjeti da je prihvaćena i kada ne daje maksimum, kada ne impresionira, kada samo jest. To iskustvo postupno slabi unutarnju prisilu.

TA terapija tako nudi prostor u kojem osoba uči razlikovati zdravi angažman od nesvjesnog napora. Jer trud jest vrijedan, ali ne kao cijena za ljubav.

ADHD se često prikazuje kao poteškoća s fokusom, ali u svojoj suštini, on je izazov u regulaciji unutarnjeg svijeta – emocija, motivacije, izvršnih funkcija i upravljanju fokusom. Osobe s ADHD-om ne bore se s razumijevanjem onoga što trebaju učiniti, već s mogućnošću da to učine u pravom trenutku.

Osim problema s pažnjom, ADHD može značiti unutarnji nemir, osjetljivost na podražaje, hiperfokus na ono što je trenutno zanimljivo, izazov u planiranju i praćenju vremena te brzo mentalno zamaranje.

Gabor Maté u knjizi Raspršeni umovi naglašava da ADHD nije samo genetska predispozicija, već i posljedica ranih iskustava i načina na koji mozak uči regulirati stres. Piše da dijete ne postaje hiperaktivno samo zbog genetike, već zbog okruženja koje ne pruža dovoljno emocionalne sigurnosti i regulacije.

Ako često odgađaš stvari koje su ti važne, osjećaš nagle promjene motivacije ili znaš što trebaš napraviti, ali ne možeš krenuti, to nisu znakovi lijenosti. ADHD nije pitanje volje, već način na koji mozak filtrira informacije i upravlja energijom.

U terapiji kroz transakcijsku analizu radimo na razumijevanju unutarnjih dijaloga i obrazaca koji oblikuju način nošenja s izazovima. Fokus je na prepoznavanju kritičnih unutarnjih glasova i jačanju Odraslog dijela, regulaciji emocija te razvoju strategija koje odgovaraju individualnom ritmu.

ADHD nije nešto što treba „popraviti“. Svijet tek uči kako podržati umove koji misle izvan uobičajenih okvira!