Prvo kava

Svi mi imamo svoju priču. Neka je više bolna, neka manje. Tek poneka je sretna. Čini mi se da su najveću bol podnjele naše majke i bake u tim našim pričama. Nosile su se kako su samo one znale s njima. Preživljavale, štitile svoju mladunčad kao divlje zvijeri...U zemlju sa sobom zakopale su mnoge gorke tajne. I nisu se žalile. Nikada. I na svu sreću mnogo se mladunčadi uspjelo izdignuti iz tog vrtloga emocija i boli i prekinuti duboko ukorjenjenu traumu i prenošenje iste na svoju mladunčad.....Hvala im na tome! Rijetke to uspiju.

Sretan i blagoslovljen Božić! ❤️

Srpanj je za mene bio uspješan mjesec. Barem po pitanju čitanja. "Nekoliko ptica i jedno nebo" Mira Gavrana, jedna je od onih knjiga o kojima danima još razmišljam. "Dizajner" Mariusa Gabriela s daškom prošlih vremena dođe kao bijeg od sadašnjosti i na trenutak pomisliš da si dio pariškog ekscentričnog društva.
"Otok kamelija" Tabee Bach odveo me na sjeverozapadnu obalu Francuske u pokrajinu Bretanju, otkrio mi ljepote i tajne uzgoja kamelija, snagu vjetra i valova Atlantika te ljubav Bretanaca prema tradiciji.
Jedva čekam otkriti što se krije kod " Plemenitog gospodina u Moskvi" Amor Towlesa koji nas vraća u davnu 1922. 😍

Perem povraćotinu sa skupim kamenom obloženih skala. Perem i razmišljam. Što bi bilo da sam ja povratila po skalama u nekom apartmanu u Njemačkoj. Da nakon toga nisam pitala domaćina s čim da operem. Pitam se, jer jednom davno, dok kod nas još nitko nije ni znao da postoje različite boje kontejnera za različiti otpad, nehotice sam žutu vrećicu ubacila u zeleni kontejner i tek što sam ju ispustila s prozora obližnje kuće me zasuo rafal riječi, njemačkih koje nisam razumjela, ali sam znala što znače. Napravili ste strašnu grešku! Pomiješali ste otpad. Perem i razmišljam. Da li bi ovi naši gosti povraćali i po svojim skalama i tko bi za njima čistio. Da li je cijena preniska pa nam dolaze neodgojeni, nekulturni i gosti niže srednje klase. Možda nije problem u gostima. Možda je problem u nama i našim zakonima. Odnosno u provođenu istih. Možda se oni ponašaju upravo tako jer znaju da je u ovoj predivnoj zemljici sve dozvoljeno. Da će za bilo kakav izgred možda platiti maksimalnih sto eura, a možda će proći samo s opomenom i vratiti se u svoju uređenu državu i opet biti oni poslušni i uljuđeni stanovnici koji su bili prije otkrića ovog egzotičnog komadića zemlje. Otišli su bez pozdrava. Na Bookingu smo sutradan dobili sve desetke. Ipak imaju malo savijesti. Zar smo svoje dostojanstvo prodali za par desetki i par stotina eura?
Možda je ipak došlo vrijeme da postavimo granice. Možda je vrijeme da odredimo strategiju turizma.