Zejd

Sjedim ispred hotela u Meki, ispijam prve gutljaje jutarnje kafe, dok se oko mene budi dan u najsvetijem gradu na svijetu. Tik pored mene sjedi grupa naših starijih hanuma, čiji tihi razgovor prigušuje gradsku vrevu. Među njima, jedna se izdvaja, ne snagom glasa, već snagom duha koja ispunjava prostor oko nje. Osjeti se njeno prisustvo, neko posebno dostojanstvo u načinu na koji sjedi i kako govori.
Slušajući ih, shvatim da je ona supruga jednog od onih ljudi o kojima se pričalo, čovjeka koji je na hadž došao slijep.

Slušam je dok priča. Ona mu je oči, ona mu je ruke, ona je njegov oslonac u svakom koraku. S najvećom ljubavlju mu hizmeti, opisuje mu svaki detalj, svaki pokret hodočasnika, svaki uzdah okoline. Priča kako on, u svojim snovima, vidi sve, vidi ljepotu koju mi, možda, često uzimamo zdravo za gotovo.

Dok ga opisuje, izgovara rečenicu koja me je zaledila i natjerala da spustim šolju kafe: "Kaže moj čovjek, hvala Bogu pa sam slijep. Ko zna gdje bih sada bio i šta bih sve vidio da su mi oči bile otvorene..."

U tom trenutku, njena pojava postaje još snažnija. Ona zrači držanjem, mirom u glasu, tom nevidljivom aureolom strpljenja i ljubavi. U njenim očima nema žaljenja, samo duboka zahvalnost. Ona nije samo njegova pratilja, već svjedok jednog veličanstvenog povjerenja u Božiju odredbu.

Bog je zaista milostiv, a ljudi poput nje i njenog supruga su podsjetnik da se prava vizija ne nalazi u mrežnjači oka, već u dubini srca koje zna vidjeti svjetlost i onda kada je oko nas potpuni mrak.

Gledajući je, shvatio sam da je hadž putovanje na kojem se ne upoznaje samo svetost mjesta, već i veličina ljudske duše.