Poema

U ponoru života
Zamagljeno sjećanje mislima se mota,
Bojno polje u njedrima, strijele i golgota;

Dlanove sad natapa od suza toplota,
Budućnost u odjeći vlastitih strahota,
Na bedemu časti zbog tuđih sramótá;

Osmijeh je fasada u rascjepu života,
Zadnji dašak dostojanstva, starinska vrijednota
Uzdah bolí zbog svih besplatnih, propalih dobrota ...

Ema Dervović, 10.oktobar 2020.

Sve veće praznine u ljudima,
Sve visočiji zidovi u njihovim grudima,
Sve više čestiti ostaju u čudima.

U čudu i sekularisti i akademici,
U čudu i ulema i vjernici,
Pera odložiše i rječiti pjesnici.

Čude se tako i moralni ljudi
Onaj dobri čovjek što najmanje sudi, ne voli ni da kudi, ali se sjeća
Da su ljudi nekada, zaista, bili - ljudi.

Pitamo se, danas, kako do ljudskih dubina,
Kad je počela ta serija tužnih ljudskih sudbina,
Površnosti u kojoj je istina prestala biti suština !?

Kada se ukrcasmo u ruševne barke,
Ploveć' tako, nemilo, talasima varke
Prodajući "obraz" za: silikone, hijalurone, aplauze, status u raji i marke!?
Za što više onih "Like" ?

Gdje nestade vrijednost dobrih Bošnjana,
Riječ dostojanstveno iskrena,
Duša samoprijekoru predana,
Svijetla čehra, hrabra krv, i prsa Gospodaru odana...

Ema Dervović, 24. januar 2020.