Ucitavanje.com

Plava grobnica

Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
nad ovom svetom vodom.

Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
i na mrtve alge tresetnica pada,
leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
prometeji nade, apostoli jada.

Zar ne osećate kako more mili,
da ne ruži večni pokoj palih četa?
Iz dubokog jaza mirni dremež čili,
a umornim letom zrak meseca šeta.

To je hram tajanstva i grobnica tužna
za ogromnog mrca, k'o naš um beskrajna.
Tiha kao ponoć vrh ostrvlja južna,
Mračna kao savest, hladna i očajna.

Zar ne osećate iz modrih dubina
da pobožnost raste vrh voda prosuta
i vazduhom igra čudna pitomina?
To velika duša pokojnika luta.

Stojte, galije carske! Na grobu braće moje
zavite crnim trube.
Stražari u svečanom opelo nek otpoje
tu, gde se vali ljube!

Jer proći će mnoga stoleća, k'o pena
što prolazi morem i umre bez znaka,
i doći ce nova i velika smena,
da dom sjaja stvara na gomili raka.

Ali ovo groblje, gde je pogrebena
ogromna i strašna tajna epopeje,
kolevka će biti bajke za vremena,
gde će duh da traži svoje korifeje

U Bosni I Hercegovini su se u posljednjih 10 dana desila dva strašna femicida. Nasilje nad ženama je jedna od tema koja se uvijek provlači kroz knjige i ona nevjerovatno dobro zna da opiše psihološki profil nasilnika ali I žrtve, ali I ostale mehanizme koji ovakvo nasilje omogućavaju. Riječi nisu dovoljne da se može opisati sve ono što čovjek osjeća kada se nešto ovakvo desi.

Ukoliko i vi želite da čitate ovu Tamarinu knjigu, napišite u komentar pored koga se vi osjećate sigurno I zaštićeno.

U giveawayu možete učestvovati iz BiH I Srbije. S tim da ukoliko dobitnik bude iz Srbije slanje će kasniti koji dan. Dok ne budem imala po kime da pošaljem knjigu.

Ukoliko želite možete podijeliti post, jer me algoritam ne mazi otkako sam ponovo ovdje.

Neka je rahmet dušama svih nasilno oduzetih ženskih života i laka im crna zemlja. 🖤

Time for myself 🌼♥️

Hodam juče tako ulicom, sretna što je konačno sav stres oko ispita završen. Konačno malo prostora da se srce smiri. Sunce prži, kako to samo u Mostaru zna. Razmisljam kako nije ni to loše, barem na ovoj vrućini ne može mozak da te vodi u ona mračna mjesta gdje inače ide. Ugledam trafiku i stanem da kupim sebi vodu da povratim dušu. Okrećem se, bakica od nekih 80 godina me gleda, te joj se blago nasmijem. Skuplja baka suha usta u krug, gleda me ozbiljnim pogledom I sa zadnjim atomima snage izgovara: ,, Debeljuco, što malo ne prestaneš jesti?"

Gledam je u nevjerici, mozak pokušava da se odbrani, da nešto kažem, da i ja njoj pokvarim dan. Ali ništa ne izlazi. Udaljavam se fizički, dok pokušavam da se udaljim i psihički. Dolazim na željeznicku stanicu, srećem starije ljude koji čekaju voz. Mahinalno se nasmijem jednom dedici, ali onda panika, sklanjam pogled iz straha šta bi mi mogao reći. Gledam okolo, svi stariji ljudi kao da me gledaju sa osuđivanjem. Kao da će svi sada progovoriti.

Bježim, zatvaram se u sebe. Gledaj u pod. Ne izazivaj komentare. Budi nevidljiv, iako tvoje veliko tijelo privlači pažnju. Pojedi nešto da se smiriš.

Nisam pojela. I to je moja pobjeda za taj dan, iako sam mnogo prethodnih potpuno istu bitku gubila. ❤️