ka5an ba

Prošla nedelja je bila posebno sunčan i lijep dan, neki bi rekli pravi zlatni jesenski dan. Ispod krošnje jednog ne baš velikog oraha koji je našao svoje mjesto u gradskoj zoni jednog sarajevskog naselja smjestila se bašta kafea u koji često dolazimo.

Subota i nedelja do popodnevnih sati su do kraja popunjene muškim usijanim glavama koje tu dolaze da bi raspravili jedni s drugima o svim aktuelnim temama i događajima koji su proživjeli tokom sedmice.

Udobne stolice ne dozvoljavaju ustajanje a dolazak novih aktera priče je poziv za još jednu kafu ili za novu turu slatkastih bezalkoholnih napitaka koji će produžiti sjedenje na jesenjem suncu za još koji sat.

Svi se pretvaraju da su u žurbi da ih čekaju žene i djeca, da moraju na pijacu i da samo što nisu krenuli u diskont ali im se od društva ne odvaja. Kako vrijeme odmiče primjećujem da sve više govorimo o bolestima, ali ipak ne bježimo od tema koje uvijek izazovu osmijeh na licu a tiču se ljepšeg pola. Nekad jednostavno šutimo i analiziramo duboke brazde koje je napravila kafa na šoljicama koje su odavno izlizane od naših posjeta. Jednu takvu šutnju iznenada prekinu figura jednog vrlo vitalnog djeda koji prilazi svim stolovima.

Njegov uspravan hod, odjeća koja miriše na čisto, osmijeh i način na koji prilazi ljudima već govori o njegovoj iskrenosti.

Ne traži mnogo, samo cigaru da zapali.

Raja se ustaje, jedni idu da mu kupe cigare, drugi idu da mu kupe fasungu a treći već traže kovanice koje će mu dati u slučaju da mu se nađe. Njegove oči iako omeđene borama i dalje sijaju i govore kako su vidjele i preživjele mnoge priče o kojima mi možemo samo sanjati. Pozivamo ga da sjede s nama ali on nema vremena, želi da ide dalje jer kaže kako ga noge još uvijek drže a tek mu je 93 godine, a onda vidjevši našu znatiželju i osmjehe, odluči da nam ispriča kako ga drže i sjećanja.

Priča deda kako je bio sportista, kako se bavio atletikom i kako i danas od toga ima koristi, priča kako mu je Tito dao zlatnu medalju za doprinos sportu ali je on donirao Olimpijskom muzeju, a onda kao iz sna o sportu deda poče pričati o ženama, morima i obalama koje je obilazio.

Sjeća se radnih akcija i drugarica iz bivših ex Yu republika. Kaže učio ih je plivati, on je tada bio atleta a one nisu znale uživati u moru. Kad bi proplivale deda bi bio ispunjen a one bi kako kaže uz osmijeh nagradile njegov rad druženjem i zajedničkim ljetovanjem. Kaže deda : "Ako vam smijem reći, a bezobrazno je, mene i danas to drži a tek sam jedva prešao 90tu"

Smijemo se dok gledamo dedu koji polako skakuće i odlazi u šetnju a ja pomislim koliko je toliko toga čim se danas opterećujemo besmisleno, ako doživimo 90 i više, nećemo se sjećati radnih mjesta ni plata, niti ćemo se sjetiti povišice ni novog mobitela.

Srce će nam grijati neki morski pijesak, jod i so, miris borovine, neke kose i očiju koje nećemo moći zaboraviti!

☀️ 🌊 💫
💭 🏃‍♂️ ❤️

Anđa uči plivat