Mile Dileja

Jednog dana Dunja,
čitati ćeš riječi kao ove
i misliti da sam bio pjesnik.
Ali nisam.
Ja sam samo bio čovjek
koji se bojao svijeta,
dok ti nisi došla
i naučila me da je
i tama od papira,
ako je osvijetliš smijehom.
Zato ponesi ovu pjesmu
u svoje korake,
ne kao teret,
nego kao tihi šapat
da imaš dom,
i kad ga nema.

Zvuk tišine odzvanja u glavi
opet te oči
bez osmijeha
pogledi se gledaju
slučajno se sreli
u tolikoj gužvi
nije zaboravila
ali nije mogla da izgovori ni jednu riječ
nije ni trebala
voli me
ali obećanje još stoji
nikad više
samo jednom
podnijet ćemo i ljubav i bol
iako će vječno trajati
dodirnuli smo se ramenima
prolazeći jedno pored drugog
srce bi da iskoči
okrenuo sam se da je vidim još jednom
i ona je gledala za mnom
i nastavili smo dalje
a nismo trebali

Na radiju neke stare pjesme
u meni neka tuga
zamišljam nju
sa zelenim očima
vidim je u hotelu preko p**a
gleda sa prozora
kao da čeka nekoga
možda mene
ili samo gleda u prošlost
a i tamo sam ja
teška sjećanja
vidim joj suze
vjetar mi donese miris njene kose
kao da je znao
nekad sam je grlio po cijeli dan
nikad da mi dosadi
prva ljubav
ne zaboravlja se to
nikada

Pričaj mi mjeseče noćas o njoj
je li njen osmijeh još uvijek
samo za mene
ili je neko drugi drži za ruku
dok šetaju našim parkom u ponoć
i ljubi je na našoj klupi
gdje su urezani inicijali naših imena
i pored njih riječ zauvijek

Kad sanjam
sanjam tebe
kad sam budan
zamišljam te
kad sam sa tobom
grlim te
kad odeš
fališ mi
kad te čujem
zovem te
jesam li lud
ili volim te